Sv. Franjo i njegov Bog

Detalji

Objavljeno: nedjelja, 06. listopada 2013.

"Tko sam ja i tko si ti, moj Bože?"

Tako jednom, tako deset puta, tako toliko puta: tko sam ja i tko si ti? - pitao je Franjo i osjećao se malenim, malenim kao novorođenče, tako nemoćnim, potrebnim svega, nesposobnim da bude neovisan. Osjećao je svoju ništavost, ali je u sebi gledao puninu Božanskoga života. Zašto tako veliki Bog i jedno beznačajno biće?  Gledao je sebe u Božjem naručju, u punini njegove beskrajne slave, u radosti anđeoskih melodija. Je li bilo razloga strahu? Nije moguće, jer Bog ga je privinuo na grudi, mazio ga, gledao ga neopisivo slatkim pogledom, očearavanjem. Franjo se osjećao sretnim do ludosti. Njegovo se tijelo nalazilo na zemlji, njegova koljena u prašini, ali on nije osjećao svoga tijela.

Svoje je čelo naslanjao na Boga i prije početka uživao u rajskoj sreći. Ako ti tražiš samo zemlju, živiš samo u materiji i nalaziš materiju. Ako plivaš u moru, igraš se vodom i zaboravljaš zemlju. Ako letiš u visinama, osjećaš zadovoljstvo letenja i milovanja zraka. Ako zaboraviš svoj tjelesni život i uđeš u svijet duha, naći ćeš se u Božjem svjetlu, zaboravljaš vrijeme što prolazi.

Ako ti uspije da se nađeš u naručju Svemogućega, disat ćeš, piti, jesti, plivati u sreći, u punini života, u beskrajnoj ljepoti, u sigurnosti Svevišnjega, u veselju besmrtnosti, u očaravajućoj ljubavi, u slasti topline, u zanosu božanskoga očinstva. Bog sa svojom djecom tako postupa, premda su još siromašna zemaljska stvorenja, kao i ti, na zemlji. Njemu je dovoljno da ga svaki dan tražimo u ljubavi i da ga noću prihvatimo, jer on želi bdjeti nad našim snovima.