Isus Krist je čovjek

Bog je želio biti još bliži svojim stvorenjima. Sišao je na zemlju postajući čovjekom kao i mi, uzimajući tijelo kao i naše, u utrobi jedne očaravajuće lijepe djevojke iz Nazareta. Gospodar neba i zemlje rođen je na zemlji u tišini i siromaštvu. Ljudi to čak nisu ni primijetili, tako da su anđeli morali obavijestiti neke pastire što su spavali blizu mjesta u kojemu je rođen da dođu i vide veličinu i tajnu beskrajne ljubavi.


Bog zna da je čovjeku potrebno da vidi i da opipa, kako bi se uvjerio u stvarnost. Tako je, rađajući se kao jedan od nas, nama i dopustio da vidimo i dodirnemo Boga što je postao čovjekom. Bog je tako ušao u povijest zemlje, živio je na zemlji i dokazao nam da je Bog. To je pokazao svojim riječima, svojim djelima i svojim uskrsnućem. Bog živi na vječnim nebesima, ali živio je i u vremenu na zemlji, da bi bio još bliži čovječanstvu.

Bog je želio ući u ljudsku povijest. Njegova nazočnost nije prolazna kao ona ljudska. Ljudi se rađaju, žive i povijest piše njihova djela, zatim napuštaju zemlju te sve što su rekli i učinili ostaje kao dokument njihove prisutnosti i njihove osobnosti. Bog je ušao u povijest, a budući da je vječan i svemoćan, njegove riječi i djela uvijek žive i otkucavaju kao srce u tijeku događaja ljudske povijesti. Dakle, sve što je Isus, Čovjek-Bog, rekao i učinio, uvijek je aktualno i živo kao da se sve sada zbiva, upravo ovih dana.
Sve što je Isus rekao živo je, i to kao da je to sad prvi put izrekao, sad prvi put za tebe, i samo za tebe. Kad otvoriš Evanđelje, jednako je kao da si podigao slušalicu telefona da telefoniraš dobrom Bogu i Isusu, uskrslom i proslavljenom na nebesima, da ti osobno odgovori i da ti kaže one riječi što ih upravo čitaš u Evanđelju. Kada moliš i govoriš Bogu, on ti osobno odgovara kao da ti sam postojiš.

Zašto se onda Isus ne pokazuje više našim tjelesnim očima?
Zato što ne bismo mogli odoljeti njegovoj beskrajnoj slavi niti bismo više bili slobodni ljubiti ga ako bismo ga sad vidjeli, proslavljena poslije njegova uskrsnuća. Bili bismo prisiljeni samo ljubiti ga, jer se od njega ne bismo mogli otrgnuti. Bog, međutim, želi da mi u ovom razdoblju zemaljskog života budemo slobodni vjerovati ili ne vjerovati, ljubiti ga ili ga odbaciti, kako nam se god dopada.

Bog je htio ostati s nama i fizički. Prije nego nas je napustio povratkom u vječnost, našao je načina da nastavi živjeti među nama – u euharistiji. To je jedan novi, drukčiji način, neuobičajeni, što ga samo onaj koji je svemoguć može zamisliti i ostvariti. Čovjeku je potrebno da dodirne i vidi. On tako može vidjeti i dodirnuti Isusa, Čovjeka-Boga, s njegovim tijelom, njegovom dušom i božanstvom. Svetohranište je, gdje Isus živi i dan i noć u euharistiji, kao nazaretska kuća gdje je živio s Marijom i Josipom, gdje svatko može pokucati, ući i susresti ga.

Je li Čovjek-Bog za te mogao učiniti više negoli je učinio? Ne samo da te sad svagdje čeka kao Bog, nego te čeka u svakoj crkvi u euharistiji. I ti, zar imaš snage i hrabrosti reći da si sam, i da si umoran i nezadovoljan? Zar nije možda istina da će tvoj život, ako hoćeš, postati lijep?

(Gabriele Adani)

2020  Župa Posušje