XI. MOLITVENI IZLET

Detalji

Objavljeno: subota, 29. listopada 2016.

Već 11 godina fra Milan Lončar organizira jedanput u godini Molitveni izlet na radost svih  odraslih čitača i čistačica župne crkve župe Bezgrešnog Začeća BDM. Ove godine to je bilo 24. i 25. rujna. Krenulo se iz Posušja  u 7,00 sati, preko Duvanjskog polja, Tomislavgrada, te desetak kilometara prije Šuice skrenulo se najprije u Franjevački samostan Rama -Šćit. 

U ime gvardijana samostana fra Andrije Jozića dočekao nas je fra Mijo Džolan, Ramac, bivši provincijal Bosne Srebrene, odnedavni član Samostana i voditelj Kuće mira. Fra Mijo je domaćinski otvorio vrata samostana i duboko dotaknuo naša srca pričajući  o njegovoj povijesti, o stradanjima fratara i puka iz Ramskoga kraja,  o smrti šestorice braće fratara koje su ubili razjareni Turci 1557. godine,  o stradanju ramskih muškaraca tijekom četničke ofenzive 1942. godine kada je ostalo bez života oko 900 muškaraca, a žalosne udovice sakupljale su posmrtne ostatke svojih muževa... Žene ostaju bez muževa, a time i bez djece, a mjesto bez muškaraca, ali žene se ne predaju. Bile su svjesne da moraju i u takvim okolnostima osnivati nove obitelji kako bi narod toga kraja opstao. I učinile su tako. Udavale su se, rađale djecu, a Rama je demografski oživjela. Narod je svim srcem tražio izlaz iz tragedije koja ih progoni kroz cijelu povijest, i pronalaze ga kroz molitvu, kaže fra Mijo. U tom duhu nastao je  Ramski križ, akademskog kipara Mile Blaževića, kao umjetnički izraz pretrpljene boli i patnje.

Ramskim križem pokušalo se zanimljivom skulpturom postaviti pitanje: ''Kako stvarati zajednicu, a ne biti farizej, licemjer? Kako jedni druge spašavati?'' Osnovna ideja Ramskoga križa jest kako živjeti s prošlošću, a da te ne zahvati mržnja. Križ je postavljen u stećak na zemlji koju drže svojom, a na njemu je s obadvije strane ispričano Evanđelje, Radost vijest – kolo života. Na prednjoj strani križa je raspeti Isus Krist  te polaganje u grob. Na drugoj strani križa ponovo stećak i Isus koji kažiprstom kazuje da je posljednji sudac. Križ je postavljen 1996.godine. Fra Mijo nam priča kako su se plašili hoće li narod prihvatiti taj umjetnički moderan križ i veže uz to anegdotu o baki koja se molila ispred križa te nakon molitve rekla: ''A Gospe moja, šta će krava navr' križa?'' (Riječ je o krilatom volu, simbolu sv. Luke).

Ramski križ

Ispod Ramskog križa se nalazi ploča s imenima 1366 pobijenih u Drugom svjetskom ratu. Među njima je i fra Mijin stric Mišo. Ubijen je 1947. g. jer je došla odluka s političkog vrha da se poubija nekoliko uglednijih ljudi. Mučili su ga, potom strijeljali i bacili u jarak te ga punih šest mjeseci nisu dali pokopati...

Slušajući potresnu priču stigli smo na mjesto koje se zove Jedno mjesto s Isusom. Izrađen je klasičan rimski stol s Isusom i apostolima, a autor je akademski kiper Kuzma Kovačić. Jedno mjesto je ostavljeno prazno te stol poprima cjelinu tek kad dođeš na to mjesto i postaneš dio te cjeline. Osoba koja uđe za stol gleda u Isusa. To mjesto je nedavno popunila i naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarević, kaže nam fra Mijo. Nas dvadeset i pet, jedno po jedno, u tišini svoje duše došli smo za stol s apostolima. Velika je milost imati udio s njima. Svi za stolom imaju aureolu osim Jude. A mi koji se sjedinjujemo s njima svojim dolaskom kazujemo kako smo grešnici koji se u dubokom pokajanju žele očistiti od grijeha. A pravi put za to je upravo Isus kojem dolazimo još bliže ulaskom u samostansku crkvu Uznesenja Marijina kao idućem mjestu našega posjeta.

Samostanska crkva  je  gorjela  više puta, ali su mnogo više gorjela ramska srca za svoga Boga obnavljajući je. Od barake koja je služila za misna slavlja do današnjega najbolje uređenoga sakralnoga prostora Bosne Srebrene, prošao je mukotrpan ali zlata vrijedan put. Priča fra Mijo o anegdoti fra Antuna Vladića, koji je došao za župnika u Ramu i počeo s traženjem dopuštenja od vlasti i podizanjem crkve. Fra Antun je, diveći se sposobnostima ramskoga puka, jednom zgodom rekao: ''Ja kakvu glavu imaju Ramljaci, još da kakvu školu imaju, đavo im ne bi stao na put.''

Odveo nas je fra Mijo i do skulpture Dive Grabovčeve koju je ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Bila je prelijepa djevojka u cvijetu mladosti. Ramski puk je postavio Divu kraj samostana kako bi je spasio od zaborava. Autor skulpture je već spomenuti K. Kovačić, a njegova su djela u samostanskoj crkvi još Ramska majka i Ramska Gospa – Majka od milosti.

Diva Grabovčeva

Naše majke pred Majkom svih majki                             Gospina vrata

Obilazimo i Etnografski muzej Franjevačkoga samostana Rama - Šćit u kojem je predstavljen život stanovnika ramskoga kraja. Na samom ulazu u muzej fra Mijo se osvrće na natpis na kojem piše da je od 1945.-1964. ovdje bila komunistička kaznionica. On ovako kaže ''natpis treba ispraviti jer je to bilo mučilište nevinih, a kaznionica je za zločince.'' A naš fra Milan se osvrće i na druge greškice (font slova, razmak, prored i sl.) na ploči koje uočava njegovo budno oko

Nakon „kavice i obvezatne cigarete (za neke)“ napuštamo Ramu i fra Mijino društvo, noseći ramsku rakiju šljivu koja nam je negdje na putu prema Šuici otvorila apetit te smo u prirodi, onako po naški, malo zamezili. Nismo mnogo nosili hrane, ali je, po običaju, opet svega ostalo.

Nastavljamo vožnju preko Šuice, Borove glave, Livna, Grabovice i Eko-sela, koje razgledamo, do Samostana – duhovnoga centar Karmela sv. Ilije na Buškom jezeru, u sklopu kojeg se nalazi i crkva sv. Ilije, proroka i zaštitnika katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini. To je jedini samostan koji je građen s namjerom da bude duhovni centar.

Dočekao nas je o. Đani Kordić, redovnik sa nevjerojatnom mirnoćom u svakom pokretu, svećenik karmelićanin koji svakodnevno uranja u Božju milost i koji upravo iz te dobivene milosti crpi snagu za svoj rad. Red karmelićana zadržao je model sv. Ilije, kako kaže otac Đani, te svako jutro i svaku večer kroz uru nutarnje molitve u samoći časte Boga svojom prisutnošću. Proveo nas je samostanom... Objašnjava nam zašto je Blažena Djevica Marija uvijek na oblaku. ''Kada Ilija moli za kišu penje se na vrh gore Karmela, nakon sedmog puta gledanja prema moru, poslije tri godine ugleda oblak... Oblak je znak nade, zato je Marija uvijek na oblaku'', kaže otac Đani. A Ilija nije gubio nadu, bio je uporan u svojoj molitvi.

Karmel sv. Ilije je poznat i po prikupljanju, čuvanju i izlaganju etnografske zbirke tradicijske odjeće i nakita u Hrvata, te je tako u njemu izložena zbirka svih hrvatskih nošnji iz BiH. Otac Zvonko Martić zaslužan je za zbirku nakita, i nr samo nju... Postava tog nakita prvi put je izložena u Matici iseljenika u Zagrebu. Otac Zvonko zna reći: ''Nitko ne bira narod u kojem će se roditi, ali bira Boga kojem će se moliti'', priča nam otac Đani. U potragu za duhovnim mirom, za nutarnjim zadovoljstvom, dolaze mnogi ljudi iz različitih krajeva. Nakon razgovora sa našim domaćinom, razišli smo se kako bi svatko sa samim sobom i svojim Bogom vodio dijalog.

Nas dvadeset pet, na sve strane Karmela, duboko zamišljeni nad svojim životom, kroz nutarnju molitvu kakvu prakticiraju karmelićani, obogatili smo našu nutrinu. Otac Đani nam je rekao da subotom na misi svećenici čitaju molitvu vjernika koju zapisuju ljudi i ostavljaju kod vanjske kapelice Gospe Karmelske, koja je rad zagrebačke kiparice Jelene Azinović.

I mi smo iskoristili tu danu nam milost pa smo svoje molbe ovako uputili Bogu:

Karmel sv. Ilija ima tri svećenika i jednoga časnoga brata, a ukupno u Hrvatskoj imamo 33 brata Karmelićana. Glavni blagdani u Karmelu su sv. Ilija 20. srpnja i Gospa Karmelska 16. srpnja, i nisu svetkovina za cijeli puk; više je to unutar samostana, kaže nam otac Đani.

Misu za nas služio je fra Milan u 18,15 sati, potom je bila večera, a nakon večere smo imali druženje i iznenađenje za fra Milana koje su pripremile naše drage sestre iz zajednice ''Čisto srce stvori mi, Bože''. Uslijedila je predaja misnice koja je stigla čak iz Dubrovnika te ukusna torta koja se pomno čuvala u autobusu. Fra Milan je ganut takvom gestom ostao bez riječi (uz napomenu da je ovo „ ostao bez riječi“ teško doživjeli kad je fra Milan u pitanju ).

U nedjeljno jutro smo se uputili prema Livnu do Franjevačkoga samostana  Gorica, gdje smo sudjelovali na svetoj misi u 10,00 sati. Nakon mise smo posjetili Franjevački muzej kroz koji nas je provela gospođa Jela Vrdoljak, ponajprije divna žena i majka sa blagim osmijehom i velikim srcem, a potom etnologinja i kustos Muzeja već dugi niz godina. Pričala nam je o počecima crkve, još od vremena kada su franjevci služili misu u šumarku, noseći sa sobom prijenosni oltar koji je također izložen u Muzeju, a čuli smo i zgodnu anegdotu o tome kako je fra Lovro prevario turske vlasti. Molio fra Lovro njih da mu daju malo zemlje da sagradi crkvu. Turci su mu rekli da napravi toliku crkvu koliko se može rastegnuti volovska koža. Ali nisu rekli od koliko volova pa je fra Lovro okružio toliko kože kolika je danas crkva na Gorici. 

S oduševljenjem ulazimo u Muzeju u Galeriju Gabrijel Jurkić u kojoj razgledavamo brojne originale ovog vrsnog umjetnika. On i njegova ženu Štefa nisu imali djece. Franjevci su ih primili u samostan i skrbili o njima do kraja života, a zauzvrat im je Gabrijel darovao slike. Priča nam Jela o ljubavi slikara i njegove žene. Toliko ju je volio da je žarko želio da ona umre prije njega jer se ne bi snašla bez njega u ovom svijetu. Bog je uslišio Gabrijelove molitve i uzeo je njegovu Štefu dvije godine prije njega. Poslije će nam fra Ćiro Lovrić još puno toga reći o njihovoj ljubavi, a vrhunac svega je bio potpuna čistoća u braku koju su poštovali do kraja života.

Gospođa Vrdoljak nas je provela kroz arheološki dio muzeja u kojem nam je objašnjavala o prapovijesti, Rimu, kasnoj antici, ranom srednjem vijeku, zrelom i kasnom srednjem vijeku, o arheološkim iskopavanjima. U etnološkom dijelu muzeja vidjeli smo predmete od drva, metala, tekstila. Od umjetničkih zbirka izložena su neka djela Gabrijela Jurkića, moderna i suvremena zbirka, te zbirka starih majstora. Od zbirke starog oružja susreli smo se sa turskim i austrougarskim oružjem i na kraju s oružjem iz 1. svj. rata. Od sakralne zbirke vidjeli smo liturgijske predmete, crkveni inventar, misnice, skulpture i križeve.

Nakon razgledavanja Muzeja odlazimo na svečani nedjeljni ručak u restoran Bacchus, koji je bio prava okrjepa veselom društvu. Na ručku nam se pridružio i naš fra Ćiro Lovrić koji je na službi u crkvi sv. Franje Asiškog u Biloj kod Livna. S njim smo prošetali do Duman-izvora, a po naški – izvora rijeke Bistrice, koji i danas osigurava pitku vodu livanjskom stanovništvu. Ime Duman dolazi od turske riječi i označava dim, maglu, a u ovom slučaju dim predstavlja dim kapljica vode, vodenu zavjesu koju stvara taj prekrasni izvor. Putem do izvora naišli smo na gradnju pješačkog mosta na koju je poticao upravo fra Ćiro misleći na svoje Livnjake i na njihovu dobrobit, pa su tako neki došli na ideju da se most zove ''fra Ćirin most'', priča nam fra Ćiro u zanosu svoje ljubavi prema tom kraju i ljudima u njemu. A na to će mu fra Milan: ''Ne smije se tako most nazvati dok je čovjek živ, samo ti umri'', a ostalo će biti naša briga. Bilo nam je lijepo u društvu te dvojice svećenika.

Izvor rijeke Bistrice – Duman-izvor

Sjedamo u autobus i vozimo se prema Biloj (Bila). Vlasnika autobusa je „POSUŠJE-BUS“ d.o.o., odnosno Veljko Bakula, a vozač je iskusni Željko Bago. Opuštanje uz domaće kruške i osvježavajuće piće. Potom se vozimo Livanjskim poljem, najvećim kraškim poljem na svijetu, koje se prostire između kraških planina Dinare, Kamešnice, Cincara, Golije, Tušnice, Šatora i Staretine i uskoro stižemo na povir Sinjskoj krajini, tj. do prijevoja Vaganj. Dolazimo do Borove glave gdje već dugi niz godina galopira mnoštvo divljih konja . U početku je to bila brojka od oko 180 konja, a danas ih ima 480. Općina Livno vodi brigu o njima, a mnogim turistima su pravi izazov. Mi smo imali želju napraviti koju fotografiju s njima, ali konji nisu htjeli (osim na određenom ostojanju

Navraćamo do Husine jame, spomen–obilježja stradalih Hrvata za vrijeme jugokomunizma. Fra Ćiro nam priča tužnu istinu stradanja nevinih ljudi. Pomolili smo se i u šutnji ostali nekoliko trenutaka, potreseni onim što smo vidjeli i čuli.

Kasno popodne bilo je znak za vrijeme polaska kući i rastanka sa fra Ćirom. Zahvalili smo mu na ugodnom druženju i na mnoštvu zanimljivih i korisnih informacija. Uputili smo se autobusom prema Posušju, radosni, ispunjeni i zahvalni našem fra Milanu koji je sve organizirao, a povrh svega dragomu Bogu za dva prelijepa dana, na našu korist i Njegovu slavu.

(Ružica Vranjković)