Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: „Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti!“ Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. „Snizi se“, ponizi se. I to tim dublje čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.

Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni nego onda kada stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred njim je sve kao prah – sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen…Kako je velik…A ja tako malen! Tako malen da se s njim ni usporediti ne mogu; da sam pred njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred njim ne smije stajati ponosito. Čovjek „se ponizi“ i svoj stas bi htio smanjiti da ne izgleda tako ohol – i, gle, žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: „Ti si veliki Bog, ja sam ništa!“

 

Kada poklekneš, neka ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopoštovanjem pokloni Bogu. Kada dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kada prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom neka poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: „O, moj veliki Bože…!“

 

To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.