Tribina: KRŠĆANIN I DVOLIČNOST


Posušje, 6. listopada 2014. u 19.00 sati
 
Tribina
 
KRŠĆANIN I DVOLIČNOST
 
Tonči Matulić, KBF Sveučilišta u Zagrebu



Status quaestionis
Trebamo li odmah na početku definirati pojam dvoličnosti? Držimo da nam je svima jasno njegovo osnovno značenje, izvedeno iz same riječi – imati dva lica. Umjesto pojma dvoličnosti, koristimo još pojmove kao sinonime licemjerje, hipokrizija, farizejština i prijetvornost, ali to nije sve. Zadržimo se kod pojma dvoličnosti.

Znamo da ljudska osoba ima samo jedno lice. Lice osobe je njezina osobna iskaznica, njezino ogledalo duše i zrcalo nutrine, prva poruka u susretu s drugima – to sam ja. Najosnovnija poruka moga „ja“ je moje lice. Lice odražava osobu. Lice izražava osobu. Lice šalje poruku osobe. Lice se pamti, a kad se zapamti lice zapamti se osoba. Prvo što vidimo u susretu s drugim, prvo u što gledamo kod upoznavanja drugoga, prvo što pamtimo o drugome, prvo čega se sjećamo kod spomena drugoga, jest njegovo/njezino lice. Mogli bismo reći da spram drugoga, osoba je njezino lice. Sve ljude koje poznajemo, poznajemo ih po njihovom licu, a što je preduvjet da ih možemo prepoznati među drugim ljudima – licima.
 
Ukratko, ljudska osoba ima samo jedno lice, dakako ono fizičko smješteno na prednjoj strani glave. Lice je u anatomskom smislu specifično, a karakterizira ga uzdignuti čeoni dio koji gore završava u vlasištu, a dolje u dvoje obrve koje nadsvođuju očne duplje u koje su smještena dva oka, razdvojena nosom koji na dnu ima dva otvora ili nozdrve, ispod kojega je smještena usna šupljina obgrljenom usnama, ispod kojih je brada koja zaokružuje donju figuru lica i daje mu ovalni oblik, a na rubovima, s lijeve i desne strane lice ispod rubova očiju, dvoje su jabučice koje zaokružuju dojam lica. U pozadini, s lijeve i desen strane, vise kao u zraku dvije ušne školjke koje daju konačni pečat fizičkom izgledu ljudskoga lica. Upravo ove anatomske činjenice tvore osnovni materijal našega pamćenja drugoga kao drugačije osobe. Kad kažemo da nekoga poznajemo, onda ga najprije poznajemo po njegovom licu. Lice je osnovni znak prepoznavanja i raspoznavanja drugoga. Lice je i osnovni znak razlikovanja, budući da ne postoje dva apsolutno identična lica, samo relativno identična kod identičnih blizanaca, a često i kod bliske rodbine. Kada, dakle, kažemo da nekoga poznajemo, to znači da ga poznajemo po licu i da bismo ga lako među mnoštvom ljudi prepoznali upravo po njegovom licu.
 
Ovih nekoliko natuknica o licu služe nam kao podloga i polazište za upoznavanje značenja lica, ali i značenja dvoličnosti. Sve dosad rečeno ukazuje i potvrđuje da ljudska osoba ima samo jedno lice, da pomoću lica ili kroz svoje lice ulazi u susret s drugim osobama, da se dopušta upoznati i zapamtiti upravo kroz lice. Lice je doista prvi odraz osobe. Lice šalje jedinstvenu poruku izgleda osobe. Lice, dakako, uvijek prenosi određenu poruku iz nutrine osobe. Ono je prvi glasnik ljudske osobe o ljudskoj osobi. Lice otkriva također i neke karakterne osobine osobe, tj. ono što je specifično baš za tu osobu. Grimase lica, tj. micanje usnama, obrvama i očima, a ovisno o duševnom stanju osobe i okolnostima u kojima se ona nalazi, omogućavaju nam da i bez osobnog poznavanja osobe zaključimo u kakvom je ona nutarnjem stanju. Je li ona radosna, žalosna, ljuta, opuštena, napeta, odsutna, prisutna, sabrana, rastresena, prestrašena, izgubljena, očajna i dr. Dakako, dok grimase lica otkrivaju nutarnje duševno stanje osobe, dotle jednostavna i opuštena tekstura lica omogućava otkrivanje dobi osobe, spola osobe, rase osobe, a katkada čak i kulture osobe.
Lice je, dakle, najvidljiviji, najneposredniji i najistaknutiji odraz ljudske osobe. Štoviše, lice je jedinstveni i neponovljivi pečat ljudske osobe.
 
Ovih nekoliko misli je bilo korisno iznijeti da bismo lakše zakoračili u temu dvoličnosti. Već sada nam se spontano nameće zaključak da je dvoličnost nespojiva s istinskim značenjem ljudske osobe koja ima samo jedno lice. Problem je kad ljudska osoba ima dva lica. To je najprije nešto neprirodno. Reći će se da to nije niti normalno. No, prosudba koja nas ovdje zanima tiče se onog moralnog. Može li dvoličnost biti moralna, ako je u faktičkom pogledu neprirodna i nenormalna, jer ljudska osoba ima samo jedno lice?
Naša se zadaća sastoji u traženju odgovora na to pitanje, dakle je li dvoličnost moralna pojava?
 
Korisno je pozabaviti se ukratko značenjem pojma dvoličnosti. Prvo što treba reći jest to da se dvoličnost može izraziti s mnogo sličnih i srodnih riječi. To znači da za dvoličnost imamo mnogo sinonima, to jest drugačijih riječi koje kažu isti ili sličan smisao.
Evo nekih riječi: bigotizam, prijevara, obmana, neiskrenost, dvojnost, izrugivanje, prijetvornost, skrivanje, prevarantstvo, prevrtljivost, lažljivost, brbljavost, podvala, šarlatanstvo, pobožnjaštvo, ekstravagantnost, lažno predstavljanje, isprazno obećanje, farizejština, hipokrizija.
 
Arsenal riječi koje izražavaju isti ili sličan smisao riječi dvoličnost dovoljno je širok i raznolik da ne ostavlja nimalo prostora sumnji da se doista radi o nečem izrazito moralno problematičnom.
 
Ako se uz to prisjetimo pojmova koji imaju suprotno značenje od dvoličnosti, a to su: iskrenost, dosljednost, čestitost, otvorenost, poštenje, povjerljivost, istinoljubivost, ispravnost, ozbiljnost i pravičnost, onda je jasno da nas dvoličnost vodi u živo blato koje ne samo da kalja ljudsku osobu, nego je može posve utopiti u nemoralno i utoliko čovjeka nedostojno ponašanje i držanje.
 
Pozitivni zahtjev moralnosti je da budemo iskreni, dosljedni, čestiti, pošteni, istinoljubivi, ispravni, ozbiljni, otvoreni i pravični. Suprotno od toga je neiskrenost, dvojnost, prijetvornost, prevarantstvo, prevrtljivost, lažljivost, šarlatanstvo, lažno predstavljanje, isprazno obećavanje, farizejština ili jednostavno dvoličnost koji su također zahtjev moralnosti, ali negativni zahtjevi koje prava moralnost zabranjuje kao nedolična, neprimjerena, jednom riječju, nemoralna ponašanja i držanja.
 
Nasuprot dvoličnosti, dakako, ne stoji jednoličnost koju razumijemo kao monotoniju, dosadu i uniformiranost koja ima više veze s estetikom, nego s etikom. 
 
Dvoličnost je moralna kategorija nasuprot koje stoji ispravni moralni zahtjev za dosljednošću, iskrenošću, čestitošću, istinoljubivošću, poštenjem, povjerenjem, ozbiljnošću i pravičnošću. Kad lice ljudske osobe svijetli svjetlom ovih kvaliteta i vrlina onda je jasno da na licu drugoga ne vidimo samo drugačije lice, nego vidimo također izgrađeno lice, prepoznajemo karakter, ispravni stav, moralno držanje koji plijene našu pozornost, pobuđuju u nama divljenje i spontano propituju našu osobnu moralnost.
 
Dvoličnost kao moralna kategorija znači da se pred drugima predstavljamo da imamo određeni karakter, određenu vrlinu, određeni stav, određenu vjeru, određeno mišljenje koje zapravo uopće nemamo. Ne radi se samo o tome da se jedno misli i osjeća, a drugo kaže i tvrdi, nego se radi o tome da postoji procjep ili jaz između nutarnjeg i vanjskog, između onoga što jesam i nosim u sebi i kakvim se pred drugima predstavljam. Riječ je o moralnoj shizofreniji. U psihijatriji shizofrenija označava podijeljenu ličnost. Analogno tome, moralna shizofrenija je podijeljeni karakter, podijeljeni odnos, podijeljeni stav, podijeljeno držanje. Dvoličnost se ne opterećuje istinom, poštenjem, dosljednošću i čestitošću, nego se opterećuje sviđanjem, dodvoravanjem, pretvaranjem, glumljenjem, a sve to zajedno otkriva volju da sebe predstavimo boljima, nego što jesmo, da od drugoga izvučemo neku osobnu korist, da se svidimo drugima radi osobnog probitka, ili da svoje uvjerenje zaniječemo pred drugima da ne bismo doživjeli neku neugodnost ili proživjeli neku nelagodu.
 
Nadalje, valja reći da onaj tko dijeli moralne lekcije, to jest tko aktivno i neposredno sudjeluje u moralnom odgoju čovjeka, a to su na prvom mjestu isključivo roditelji, a onda su po njihovom ovlaštenju tu također škola, odnosno odgojitelji i učitelji, i Crkva, odnosno svećenici i vjeroučitelji, treba imati na umu da je redovito izložen sumnji koja glasi: Zar moral u svakom slučaju ne vodi u dvoličnost? Jer, svatko se treba osobni zapitati: Mislim li doista ono što kažem, dakle dosljedno, iskreno i vjerodostojno? Živim li doista prema onim načelima i normama koje govorom zastupam? I još, činim li i ja osobno ono isto što od drugih zahtijevam da čine? To su pitanja koja se tiču dosljednosti, a diraju u žalac dvoličnosti,  hipokrizije, licemjerja ili prijetvornosti.
 
Sveto pismo o dvoličnosti
Jasan i jednoznačan odgovor na prije postavljena pitanja pronaći ćemo samo u evanđelju. Među evanđelistima sveti Matej pokazuje veliku osjetljivost za dvoličnost za koju u grčkom izvorniku koristi riječ ὑπόκρισις (hypokrisis) koja u pohrvaćenom obliku glasi hipokrizija,  hrvatskom prijevodu evanđelja glasi licemjerje. Hipokrizija dolazi od grčke riječi ὑποκρίτης (hypokritēs) koja se koristila u kazališnom žargonu, a označavala je ulogu koju je glumac, pa odatle naziv za glumca hipokrita, igrao u dramskom komadu. Hipokrizija, dakle, izvorno označava kazališnu ulogu hipokrita ili glumca. U prenesenom razumijevanju hipokrizije u širem društvenom kontekstu,  hipokrizija je zapravo glumatanje ili puko igranje uloge da se svidi ili ugodi očekivanjima gledateljstva, ali bez nutarnjega uvjerenja i stava. Hipokrizija je, dakle, držanje hipokrita koji glumi da jest ono što nije, da misli ono što javno govori, da vjeruje ono što pred drugima priznaje, da osjeća ono kakvim se drugima predstavlja. Posrijedi je svojevrsna podvojenost koju su od početka nazvali pravim imenom – dvoličnost. Hipokrita je osoba koja se ljudima predstavlja s dva lica, jedno za javnost, drugo za sebe.
 
Hipokrizija ili licemjerje u Isusovom nauku u Matejevom evanđelju je predstavljena kao jedna od velikih zapreka za dosljedno prihvaćanje evanđelja i za dosljedno svjedočenje vjere u Isusa Krista, Sina Božjega. Matej u dvjema glavama svoga evanđelja iznosi na vidjelo vjersku i moralnu problematičnost licemjerja odnosno njezinu nespojivost s evanđeoskim nasljedovanjem Gospodina.
 
U 6. glavi Matejeva evanđelja, a riječ je o dijelu kojega svake godine na Čistu srijedu,  Pepelnicu, ili na početak Korizme slušamo u evanđeoskome odlomku, Isus nas poučava kako trebamo vršiti tri vrhunska djela ljubavi – davati milostinju, moliti i postiti (usp. Mt 6,1-18). Ova tri čina u Mojsijevom Zakonu čine samu srž starozavjetne židovske pobožnosti. Njihovim vršenjem je pobožni Židov očitovao pripadnost i vjernost Mojsijevom Zakonu koja je bila isto što i pripadnost i vjernost Bogu koji je Zakon objavio Mojsiju i preko njega cijelome židovskom narodu.
 
Isus poučava svoje učenike i istovremeno od njih zahtijeva da svoju pravednost, dotično svoj odnos prema Bogu i njegovu Zakonu, ne vrše na isprazan način samo da bi ih ljudi vidjeli, hvalili i možda im se divili, nego na dosljedan i Bogu ugodan način koji isključuje svako glumatanje odnosno hipokriziju ili licemjerje. Bogu se ne može ugađati na način da isključivo pazimo na vanjštinu, da se isključivom brinemo za izgled u očima drugih ljudi, da ono što činimo, činimo samo zato da nas drugi vide i eventualno pohvale. Isus svoje učenike poučava da nema koristi od molitve koja se moli radi moljenja, odnosno molitve koja je samo isprazno izgovaranje naučenih obrazaca, jer to isto čine pogani – oni kad mole blebeću (usp. Mt 6,7), a mi bismo dodali glumataju. Istinska molitva je izraz nutarnjega odnosa prema Bogu koji je naš Otac. Isus nam također poručuje da nema koristi od milostinje koju dajemo samo zato da nas zapaze drugi ljudi (usp. Mt 6,2). Isus nam isto tako poručuje da ne postimo radi posta, niti radi običaja, a još manje radi navike, pozirajući pred drugim ljudima s namjerom da im se pokažemo pobožnima (usp. Mt 6,16). Sve to predstavlja samo-isticanje koje uprizoruje različite oblike hipokrizije odnosno glumatanja koji ne stječu zasluge kod Boga, nego se namiruju lažnim i samodopadnim zadovoljstvom što su nas drugi ljudi primijetili. 
 
Evanđelist Matej ponovno u 23. glavi svoga evanđelja na široko razvija temu hipokrizije odnosno licemjerja. U tom dijelu Isus žestoko kritizira i proziva hipokriziju i farizeja i pismoznanaca. Kroz sedam „jao vama“ uzvika Isus prokazuje, razobličuje i osuđuje dvoličnosti farizeja i pismoznanaca, ali preko njih i svakog od nas. Evanđelist Matej dakako pritom ima na umu i mladu crkvenu zajednicu u kojoj su se već javljale tendencije samodopadnosti, taštine i licemjerja. Prema tome, Isusova osuda licemjerja farizeja i pismoznanaca, poslužila je kao podloga za stvaranje još jednog sinonima dvoličnosti ili hipokriziji, a to je farizeizam i farizejština kao eklatantni i dakako uvredljivi izrazi kojima se označava evidentna dvoličnost ili hipokrizija.
 
Gospodin Isus nam pokazuje put izlaska iz zamršene mreže dvoličnosti. Prvo, to je čisto i ponizno srce. „Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje“ (Mt 15,11). Problem je u čovjeku, njegova sklonost grijehu i njegovo pristajanje uz grijeh.
 
Antropološko-moralni izazovi dvoličnosti
Hipokrita ili licemjer je osoba koja sve što čini, čini isključivo da bude viđena. On/ona je glumac. Njemu/njoj je društvena zajednica srozana na kazalište, a vlastiti život na osobnu ulogu koju treba odigrati što bolje da ispuni očekivanja drugih, da se svidi gledateljstvu odnosno ljudima oko sebe. Hipokrita je pokopao osobnu autentičnost ispod bijedne, siromašne i naučene uloge. Hipokrita ne poznaje puninu i radost osobne autentičnosti, radost vlastite osobnosti koja je satkana od darova primljenih od Boga, prirode, roditelja, obiteljskog doma i društvene sredine odrastanja, nego samo poznaje ispraznost vlastite uloge. Hipokrita je zapravo čovjek-marioneta, to jest osoba koja uopće nije onakva kakvu je izvorno Bog želi, nego onakva kakvu od nje zahtijeva društvena uloga. Strašna je pomisao na činjenicu da konkretna ljudska osoba može sav svoj život igrati samo ulogu, svjesno se zaogrnuti oklopom izvanjskih očekivanja društvene sredine te pred sobom i drugima živjeti i djelovati samo prema zahtjevima i diktatima oklopa. Jer, što ako osobnost pojedinca ne može stati u striktne okvire oklopa? Odmah će se reći da nije za tu ulogu, a istina je da tako definirana uloga nije za njega. 
 
Nažalost, često je bio slučaj, a nije rijetkost ni danas, da se veća važnost pridavala i pridaje ulozi, nego konkretnoj ljudskoj osobi. Pritom se zaboravljalo i zaboravlja da je samo ljudska osoba stvorena na sliku Božju i da je, kao takva, obdarena apsolutnim i nepovredivim ljudskim dostojanstvom. Zbog toga uloga i igranje uloge, koje se katkada pretvara(lo) u bijedno glumatanje, itekako može vrijeđati ljudsko dostojanstvo pojedinca ako u njemu potire njegovu/njezinu individualnost, njegovu/njezinu talentiranost, njegovu/njezinu jedinstvenost i originalnost. To da je svaka ljudska osoba jedinstvena, neponovljiva i originalna veličina stvar je elementarnoga ljudskog iskustva. To je također stvar Božje stvarateljske volje i odluke. Odatle proizlazi da je opasno u odgoju, a naročito u moralnom odgoju inzistirati na oblačenju krutog oklopa određene društvene ili crkvene uloge koji često ne dopušta da pojedinac izražava sebe na sebi svojstven, jedinstven i originalan, način koji je u konačnici primljen od samoga Boga. 
 
Nažalost, odgoj pojedinca, a napose odgoj moralnih dimenzija pojedinca koje se ugrađuju u karaktera i osobnost, nerijetko je bio obilježen inzistiranjem na vanjskom ponašanju, poistovjećujući konkretno ponašanje s grijehom, što je nužno utjecalo na stvaranje, ako ne direktno, a onda ipak indirektno plodno tlo za razvoj dvoličnosti u gojencima. Posrijedi nije samo pitanje o ostvarivosti ovdje i sada zahtijevanoga ideala, nego je prije svega posrijedi problem pojednostavljenoga poistovjećivanja konkretnog ponašanja s grijehom. Kako se grijeha svatko želi kloniti, kako nikome nije stalo ga da drugi prepoznaju u grijehu, onda se izvana predstavljalo bez grijeha, a srce i nutrina su bili daleko od te izvanjske poze. Poza je zapravo odraz glume, a ne osobne autentičnosti i dosljednosti. Takvu glumu je nametnula uloga, odnosno zahtjevi društvene uloge. Uloga je na pojedinca djelovala kao anestetik njegovoj individualnosti, jedinstvenosti i originalnosti. Društvena uloga od pojedinca zahtijeva uniformnost, usklađenost, ujednačenost i nerijetko monolitnost, dok pojedinac kao osoba stvorena na sliku Božju posjeduje vlastitu individualnost, vlastitu osobnost, vlastitu jedinstvenost, vlastitu originalnost koji vape za ostvarenjem. Zbog toga je odgoj kao društvena djelatnost, a naročito moralni odgoj unutar nje, stalno izložen opasnosti nehotimičnog ili indirektnog poticanja dvoličnosti u pojedincu, jer nužno inzistira na normama i idealima, dok se pojedinac nalazi u svome realnom stanju. 
 
Nužno je, stoga, da svaka odgojna aktivnost vodi pomno i pažljivo računa o složenom i mukotrpnom susretu i dijalogu zahtijevanoga odgojnog ideala, s jedne, i osobnih mogućnosti i sposobnosti pojedinca, s druge strane. Potrebno je razvijati sustav i proces uzajamnog razumijevanja, izbjegavanja moraliziranja, i poticanja rasta u svakom pojedincu. U protivnom se izlaže opasnosti da od pojedinca stvorimo dobroga glumca, upravo dvoličnu osobu koja izvrsno igra zahtijevanu ulogu, ispunjava sve što se od njega traži, ali bez nutarnjeg stava i opredjeljenja. Primjećuje se bljutavost u međuljudskim odnosima, manjak strasti u vršenju službe, kronični nedostatak kreativnosti i samoinicijative. Bljutavost i nedostatci nisu posljedica nevaljanosti osobe, nego su posljedica odgoja i utjecaja društvene zajednice koja od pojedinca nije zahtijevala da stasa u autentičnu osobu s izgrađenom osobnošću i karakterom, nego je zahtijevala usuglašavanje s ulogom, odijevanje oklopa uloge bez obzira je li oklop prevelik ili premalen pojedincu i je li oklop uopće primjeren. Isključivo preuzimanje uloge i bespogovorno poistovjećivanje s ulogom poticalo je i potiče licemjerje, jer pojedinac radije odustaje od izgradnje autentične osobnosti, nego od započetog puta odijevanja oklopa uloge. 
 
Ne trebamo se onda čuditi što pred sobom imamo hipokrita ili licemjernu osobu koja se za jedno predstavlja pred ljudima, a pred sobom je sasvim nešto drugo. Pojedinac često pod teretom krutoga oklopa preuzete uloge više ni ne poznaje razliku između uloge i svoje osobnosti. za društvenu zajednicu je dobra ta totalna poistovjećenost s ulogom. No, to nije dobro za pojedinca, jer samo je čovjek stvoren na sliku Božju, samo on zbog toga uživa nepovredivo ljudsko dostojanstvo. Žalosno je kad se takva veličina sroza na puku ulogu, odnosno još gore, na puko igranje društvene uloge. To nije život dostojan čovjeka, to je puko glumatanje, a glumatanje je zapravo životarenje. 
 
Problem se, dakako, ne odnosi samo na pojedinca, nego se odnosi i na cijelu društvenu zajednicu, budući da upravo ona stvara i nameće norme i pravila te samo ona zahtijeva od pojedinca preuzimanje određenih uloga. Ako taj zahtjev ne vodi računa o dinamikama razvoja ljudske osobe, ako ne vodi računa o jedinstvenosti i individualnosti svakog pojedinca s vlastitim talentima o osobnošću, onda trebamo teret odgovornosti prebaciti na leđa društvene zajednice koja sama od sebe proizvodi hipokrite ili licemjerne osobe. 
 
2021  Župa Posušje