Proslava Velike Gospe u Posušju

Detalji

Objavljeno: ponedjeljak, 18. kolovoza 2025.

Devetnice u župi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Posušju započele su u srijedu 6. kolovoza. Devet dana različitih tema i predmolitelja svetog misnog slavlja i ove godine u župi pozivali su veliki broj vjernika na pripremu za blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu.

Program devetnica i proslave Velike Gospe u Posušju odvijao se pod geslom „Hodočasnici nade s Marijom“. Geslo proslave naslonjeno je na poziv pape Franje iz prosinca 2024. godine kada je proglasio Jubilejsku godinu, 2025. i sve kršćane pozvao da postanu hodočasnici nade.

Svaka večer devetnice u Posušju započela je molitvom krunice u 18.30 sati, te svetom misom u 19 sati.

U srijedu 6. kolovoza, prvu večer devetnice molitvu devetnice je predmolio fra Ivan Landeka, a sveto misno slavlje je predslavio mladomisnik fra Antonio Petric, te propovijedao na temu „Marija – uzor nade u Božja obećanja“. U svojoj homiliji je fra Antonio da se tema njegove homilije oslanja na rečenicu iz Evanđelja po Luki, iz prvog poglavlja: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi.“ „Kako je Marija u svojoj nadi povjerovala u Božju riječ? Kako se to dogodilo? Svi mi znamo tu dobro poznatu scenu kada anđeo dolazi Mariji i naviješta joj rođenje sina Božjega. Kada zamislimo tu scenu, zamišljamo Mariju u sobi kako moli, nebesa se otvaraju, a anđeo s krilima joj dolazi. Ipak, to se dogodilo malo drugačije. To se dogodilo na jednom trgu. Zamislite da hodate jednom ulicom Posušja, zaustavi vas jedan čovjek i počne svoj navještaj. To se dogodilo Mariji. Naravno da taj čovjek nije bio čovjek, jer osoba čista srca može prepoznati da je to anđeo, ali za sve nas ostale, on je bio običan čovjek. Marija se plaši, jer svaki susret s Bogom izaziva strah. Zašto? Jer svaki taj susret nadilazi sve nas. Gdje je taj susret? To je svaki put kada smo sudjelovali na svetim sakramentima. I danas kada dođemo na ispovijed nas je strah se otvoriti pred Bogom, strah nas je stupiti pred Boga. Taj strah je imala i Marija. Odlazi kući i tu joj opet dolazi anđeo i govori joj da se raduje. Kada Bog zove imenom, suočavamo se s tim strahom. Suočila se i Marija. Od sviju nas Bog nešto traži. Postavlja neki životni cilj pred nas. Taj cilj nije bitan u svojoj veličini, nego u našem odgovoru. Bog nam daje i argument za svoje traženje. Mariji je argument kada je anđeo kazao da će njena rodica Elizabeta, nerotkinja, roditi sina. I tu Marija povjeruje, povjerovala je u svojoj nadi. Nada kao riječ nam se čini blaga, ali je vrlo izazovna. Nečemu se nadamo, nešto očekujemo, nešto će se dogoditi, a nema velikih putokaza. Marija nije imala putokaza. Imala je samo svoju vjeru, nadu da će se to nešto dogoditi. Kada se nadamo, ulazimo u rizik. Blagopokojni papa Franjo u svom pozivu suvremenom čovjeku na svetost traži od čovjeka da riskira i to upravo na ovom primjeru Marije. Djevojka, sama, nema muža, odjednom je trudna. Marija je preuzela veliki rizik, jer znamo kako se tada postupalo s ženama u takvoj situaciji – kamenovanjem. Ipak, ona se nadala da će Bog upraviti na dobro. Bog ne daje puno putokaza. Zašto? Da imamo nadu i povjerenje, Bog traži žrtvu našu. Marija je preuzela rizik i da nije bilo te njezine nade i božanskog vjerovanja, ne bi bilo spasenja, ne bi imali privilegij da svaki dan gledamo Preobraženje na oltaru“, kazao je fra Antonio i pozvao da povjerujemo kao Marija, da imamo nadu veliku kao Marija, da se ne bojimo, jer ako sve prepustimo Božjim rukama, doć ćemo do cilja i do onoga što je zacrtano u našem životu. 

U četvrtak 7. kolovoza molitvu devetnice je predmolio fra Jozo Hrkać, a sveto misno slavlje je predmolio mladomisnik fra Robert Cvitanović koji je i propovijedao na temu „Marija – hodočasnica nade s narodom Božjim“. „Evanđelje po Luki nam donosi da „Marija ustade i pohiti u gorje.“ U tom jednostavnom opisu skriva se program čitavog kršćanskog života. Marija tek što je primila navještaj od anđela, ustaje i kreće. Nada koja se rodila u njezinom srcu postaje pokret. Ovo nas uči da nada nikada nije pasivna, nego aktivna. Ona je snaga koja nas pokreće jer se temelji na onome koji dolazi. Marija ne ide praznih ruku, ona u svom krilu nosi Isusa Krista. Ona je prvo svetohranište Božje prisutnosti. Zato njezin hod nije obiteljski čin, nego i liturgija. Susret s Elizabetom postaje susret dviju vjera, dviju nada, dvaju života koji već u utrobi prepoznaju Božji dolazak. Evanđelje kaže i da je Marija pohitala. Ljubav ne čeka savršene uvjete, ona ide odmah. Koliko puta mi odgađamo učiniti dobro čekajući pogodniji trenutak. Marija nas uči da je pravi trenutak uvijek sada, jer onaj koji dolazi već je tu. Nada nas osposobljava da u sadašnjosti prepoznajemo onu budućnost koja dolazi. Elizabetin susret s Marijom pokazuje kako nada mijenja srce. U susretu dviju žena budi se život, rađa se radost i svijetli budućnost. Tko donosi Krista drugome, on postaje izvor života i radosti. Tako i danas Crkva poput Marije nosi živoga Krista u svijet. Marija je hodočasnica nade, jer zna da njezin život pripada Bogu. Hoditi u vjeri znači da znamo da Bog ide za nas i ispred nas. Zato nada nije optimizam nego povjerenje u Božju providnost. Nada nije iluzija da će sve biti lako, nego sigurnost da nismo sami. Marija nas uči da nada raste u tišini molitve i potvrđuje se u djelima ljubavi prema bližnjima. Nada se rađa u darivanju. Kada krenemo prema drugome s vjerom, Bog već djeluje ispred nas. Mudrost života u duhu otvara nam oči da prepoznamo Krista u putovima naše svakodnevnice“, kazao je u svojoj homiliji između ostalog fra Robert Cvitanović i naglasio da čovjek mora biti svjestan trenutka u kojem živi, te u toj situaciji odlučno živjeti svoju vjeru.

U petak 8. kolovoza molitvu devetnice je molio fra Robert Pejičić, a sveto misno slavlje predmolio je don Ivan Bebek, trenutni župnik u Viru u Posušju, te propovijedao na temu „Marija – znak nade u kušnjama“. „Trebamo priznati istinu o sebi, a to je da smo grešni, da imamo kušnje, da imamo svašta nešto što nas tišti, ali istina je i da je tu dragi Bog i Blažena Djevica Marija. Grijeh je onaj koji nas priječi da dođemo do dragoga Boga, koji uništava i udaljava mene i tebe od dragoga Boga i Gospe. Mi imamo i milost evo tijekom i devetnica, ali i uvijek preko svećenika dobiti oprost u ime trojedinoga Boga od naših grijeha. Grijeh je onaj koji nas veže za zemlju. Molimo Blaženu Djevicu Mariju da nas oslobodi okova koji nas vežu za zemlju. Trebamo biti iskreni prema sebi, a to je da smo grešni i istina je da imamo grijeha, ali istina je da je tu Gospa koja nas na poseban način čuva i štiti. Uznesenje na nebo Blažena Djevica Marija nastavlja pridonositi Božjem spasiteljskom planu. Marija je najljepši put u nebo. Toliko nas voli i rado nas želi vidjeti u nebu. Svaku našu molitvu dočekuje raširenih ruku i na krilima anđela donosi svaku našu molitvu svome Sinu. Ovo naše zemaljsko putovanje često bude prožeto kušnjama, suzama i poteškoćama. No, Marija je tu kao znak nade i utjehe. Ona je sigurna arka usred naših životnih poplava. U kući u kojoj se nalazi Gospa đavao ne dolazi, tamo strah ne dolazi. Gorko plače svaki put kada iz naših usta, ali i usta naših bližih članova izlazi bogohuljenje i psovka na našu nebesku majku, ali i naše rođene majke, te kada iz naših usta izlazi i psovka na trojedinoga Boga. Gorko tada plače Gospa draga, naša pomoćnica u svakoj životnoj nevolji. Utjehu i nadu ne mogu nam dati razne ideje, internet i televizija, ni pametna inteligencija, već izričito lice Majke, Blažene Djevice Marije. Naučimo se tražiti utočište kod Blažene Djevice Marije. Puno je opasnosti, grijeha koje pravdamo, zato je Isus rekao učeniku, ali i svima nama: Evo ti majke“, kazao je don Ivan Bebek.

U subotu 9. kolovoza, molitvu devetnice je predmolio fra Alojzije Slavko Anđelić, a sveto misno slavlje u Posušju predmolio je fra Josip Sušić župnik župe Vinjani iz Imotskog, te propovijedao na temu „Marija – majka nade za Crkvu“. „Razmišljamo o trenutku s Golgote. Isus pribijen na križ vidi Majku i učenika kojega je ljubio. Tada kada se čini da sve završava, On počinje nešto novo. Predaje učeniku Majku, a Majci sina. U tom trenutku Marija dobiva nas, postaje majka svakog učenika, majka cijele Crkve, ona stoji na putu vjere svake zajednice, bdije nad nama, prati nas zagovorom. O njoj razmišljamo kao o živom znaku nade. Što znači imati Mariju kao majku nade osobito u vremenu kada je nada krhka i lako se gubi? Znamo da joj život nije bio lagan, ali je bio ispunjen i radostan. Marija je ona koja je išla putem vjere, nije imala odgovore na pitanja, ali imala je srce vjere, predaje se volji Božjoj. Zato je Marija prva hodočasnica, svima nama koji smo kako kaže Drugi vatikanski koncil, hodočasnička Crkva. Ona je majka koja ne napušta. Njezina prisutnost pod križem nije slučajna. U njezinoj boli rađa se nova misija – biti majka Crkve, majka svakog čovjeka. Nju uvijek osjećamo da je blizu, ona je ona koja nas razumije, čeka, prati, bdije nad nama i zagovara nas. Zašto je ona majka nade? Zato što je u njezinom životu nada pobjedila strah kada joj je anđeo navijestio ono ljudski nemoguće, ona je povjerovala: kada je pod križem gledala smrt sina, vjerovala je u obećanje uskrsnuća. Ona nas uči da se nada ne rađa kada sve ide dobro, nego kada se unatoč svemu držimo Božje riječi. Marija je majka nade jer poznaje našu ljudsku krhkost. Bog je izabrao njezino tijelo, tijelo ljudskosti da se utjelovi. Ona zna naše strahove i baš zato može biti majka koja razumije. Ona je majka nade jer vodi Crkvu na putu ljubavi i jedinstva. Vidimo je kako moli s apostolima čekajući Duha Svetoga. Ona i danas moli s nama da naše zajedništvo ne bude gradilište podjela, nego gradnja Kraljevstva nebeskoga. U ovome svijetu punom nesigurnosti, nama je potrebna upravo takva nada, nada koja ne počiva na ljudskim garancijama, nego na Božjoj vjernosti, a Marija nam je znak da Bog nikada ne napušta svoj narod“, kazao je fra Josip Sušić.

U nedjelju 10. kolovoza, peti dan devetnice Velikoj Gospi molitvu devetnice je predmolio fra Robert Cvitanović, a sveto misno slavlje u Posušju predmolio još jedan posuški mladomisnik don Mate Galić, a propovijedao na temu „Marija – uzor molitve u nadi“. „Ovu godinu pokojni papa Franjo je proglasio godinom nade podsjećajući da nada nije samo optimizam ili želja da će se stvari popraviti. U buli „Nada ne razočarava“ papa nas podučava da nas Bog drži i vodi bez obzira na okolnosti. To je milost, plod vjere i molitve. Marija je živjela prva tu stvarnost. Njezin život nije bio samo niz sretnih trenutaka, nego i hod u neizvjesnosti, u boli i patnji. Ona je i u boli ostala vjerna u molitvi: „Neka mi bude po riječi Tvojoj“. To nije bilo samo pristajanje na Božji plan, nego trajni stav njezinoga srca, potpuno povjerenje u Božju providnost. Pod križem je postala majka nade. Današnje Evanđelje nas poziva na budnost i spremnost. Riječ je o trajnom bdijenju u molitvi i djelu. Kraljevstvo Božje ne pripada onima koji su zarobljeni u sebičnosti i strahovi, nego ostaju vjerni i otvoreni za Božju volju. Biti budan znači živjeti život prožet molitvom, biti spreman na susret s Gospodinom u svakom trenutku i ne skrivati se. Evanđelje nas poziva da budemo nositelji nade, da ne čekamo da nas nada dočeka, nego da je živimo kroz odgovorno služenje i ljubav“, kazao je don Mate Galić spominjući se sveca toga dana svetoga Lovre koji je znao da pravo bogatstvo Crkve nije u zlatu i srebru, nego u nesebičnoj ljubavi prema bližnjemu, te da je time njegova nada bila konkretno djelo. Don Mate je naglasio da Marija pokazuje tri važna stupa života. „Prvi stup je molitva, drugi je nada, a treći je djelovanje. Ako živimo ova tri stupa, tada je naše srce budno“, kazao je don Mate i zaključio da budemo spremni jer Gospodina dolazi.

U ponedjeljak 11. kolovoza molitvu devetnice je predmolio fra Ivan Landeka, a sveto misno slavlje je predmolio fra Svetozar Kraljević, bolnički kapelan, a propovijedao na temu „Marija – uzor nade za obitelji“. Fra Stanko je naglasio da svaka obitelj u načinu razmišljanja izabire sebi one vrijednosti kojima se svi zajedno dive. „Uz Blaženu Djevicu Mariju i današnju sveticu svetu Klaru, predlažem još jednu sveticu za primjeru, a to je sveta Edith Stein rođenu u židovskoj obitelji, a koja se kasnije izjasnila kao agnostik, a onda u Prvom svjetskom ratu pomaže kao medicinska sestra, susreće se s knjigom svete Tereze Avilske pod naslovom „Duh savršenstva“, a 1922. godine je krštena. U ovom žalosnom svijetu, kaže ona, život žene treba biti Euharistija. Jedino tako žena može ponijeti misiju koja joj je dana. Jedino žena ako živi u svjetlu vječnosti, može ispuniti svoj poziv. Duboka dnevna veza s Gospodinom u Presvetom oltarskom sakramentu može pomoći da čovjek zaboravi sebe, da postane slobodan od vlastitih želja koje ga zarobljavaju. Jedino tako može otvoriti srce potrebama drugih. Jedino čovjek koji je okrenuo oči Gospodinu može biti slobodan. Sveta Edith je slobodu potvrdila kada je mirno i slobodno otišla u plinsku komoru“, kazao je fra Stanko i nastavio na temu ovisnosti. „Ovisnost se dogodi kada izgubimo slobodu. Slobodu kada dobijemo, trebamo se za nju boriti, truditi, tražiti,... Najteže se izboriti za slobodu unutar sebe. Ovisnost se događa u svakom trenutku kada čovjek uzima užitak koji na ne pripada. Sveta Edith je služila svojim potrebama prema Božjoj volji i na taj način sebe u punini ostvarila. Za slobodu smo rođeni. Edith do nje dolazi u plinskoj komori. Ovisnost donosi nesagledive štete. Vjera je put slobodi. Ljubav otvara vrata slobode. Edith je odlučila biti slobodna od vlastitog komfora, vlastite sebičnosti, od želje za kontrolom, od moći, slave. Odlučila je biti slobodna za ljubav po mjeri Isusa Krista i Blažene Djevice Marije. Ljubav je mjera za slobodu, oslobađa od svakog oblika sebičnosti, ljubav je sloboda“, zaključio je fra Svetozar Kraljević.

U utorak 12. kolovoza sedmi dan, molitvu devetnice je predmolio fra Slavko Alojzije Anđelić, a sveto misno slavlje predmolio je fra Stanko Mabić, trenutni župnik u Vitini, te propovijedao na temu „Majka siromaha i onih bez nade“. „Naš problem je što je naša vjera mala i skučena. Ne samo vjera nego i nada i ljubav. Zato gledamo na naš život kao na nešto jako teško. To je zato što svoj život ne gledamo slobodno, ne gledamo Marijinim pogledom, nego samo s sa svojim skučenim pogledom. Zamislite da vam dođe anđeo i kaže da imate još mjesec dana života. Bi li bili bolji ljudi? Bili se više molili, pomagali, posjetili prijatelje koje ste davno trebali posjetiti,..? Sat života otkucava, vrijeme prolazi. Pitanje glasi: bude li ovi poticaji strah ili nadu? Živim li u strahu ili nadi? Strah i nada ne idu zajedno. Nada počiva na povjerenju ili pouzdanju u Gospodina. Bit će što bude. Ja imam povjerenje u Boga koji me vodi. Ne znamo kakav će biti ishod bolesti: ozdravljenje, umiranje ili polagano umiranje. No, imamo povjerenje u Boga jer je On izvor naše nade. Ne bojte se neuspjeha, što ćemo proživljavati. Trebamo se bojati hoćemo li to što nas čeka s Kristom proživljavati. Dosta je našoj duši da zna i da shvaća da je Bog uz mene, da me neće ostaviti, da me neizmjerno ljubi i da je izvor moje nade. Razlika između optimizma i nade je što optimizam počiva na mojim riječima, a u nadi Bog obećava i to se obećanje temelji na Božjim riječima. Nada nije neki čin, neki događaj, nego stav moga srca“, kazao je fra Stanko Mabić i dodao da molitve upućene po Mariji brišu sve naše sebeljublje u našim molitvama svojim zaslugama i krepostima i takve ih upućuje svome Sinu. 

U srijedu 13. kolovoza, molitvu devetnice je predmolio fra Robert Pejičić, a sveto misno slavlje je predmolio don Slaven Ćorić, župnik župe Blagaj - Buna, te propovijedao na temu „Marija – zvijezda nade u životnim olujama“. Osvrćući se na encikliku pokojnog pape Benedikta VI. pod naslovom „U nadi spašeni“ gdje Mariju naziva zvijezdom nade obrazlažući to riječima da je čovjekov život putovanje prema nekome cilju. „Kako doći do tog cilja? Život je poput putovanja morem povijesti, često mračnim i uzburkanim, putovanja u kojemu nam zvijezde pokazuju kamo ići. Prave zvijezde u našem životu su osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetla nade. Isus je svjetlo koje je granulo nad tminom povijesti, ali da bismo došli do Isusa, trebaju nam ta „niža“ svjetla, a to su osobe koje zrače svjetlom. Koja bi osoba mogla više svijetliti, biti zvijezda nade više od Blažene Djevice Marije? Svi ćemo se složiti da živimo u teškim vremenima. Svako vrijeme je na svoj način teško. Ne bi rekao da su današnja teža od prijašnjih vremena. Mislim da smo mi postali teški, teški smo ljudima s kojima živimo, uvijek smo nezasitni, pohlepni, stalno bi još. Nije do vremena u kojem živimo, nego do nas. Ovo je vrijeme da stanemo i razmislimo tko smo i što nam treba. Marija je na svadbi u Kani rekla da učine što god im je rekao. Marija upućuje na Krista. Kada nam Gospodin kaže da uzmemo križ i idemo za njim, onda to trebamo učiniti. Što nam god Gospodin kaže, vjerni katolik će to učiniti. Makar nam se to činilo da nema smisla, nemogućim i uzaludnim, vršit ćemo Njegovu volju unatoč svemu. Tko će nas vratiti Isusu nego Gospa. Ona je majka koja čuje naše vapaje i naše molitve koje upućujemo Bogu. Zato trebamo biti uporni u molitvi i Bog će nas preko Marije i onda uslišiti. Marija od nas sve jednako ljubi i jednako nam pomaže. Svima nam je majka, ma kakvi mi bili, u svemu jednaka u svim našim majkama, a opet toliko različita i plemenita da je to teško dokučiti“, kazao je don Slaven Ćorić.

Uočnica

U četvrtak, 14. kolovoza na uočnicu Velike Gospe sveto misno slavlje s početkom u 18 sati predslavio je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Molitva devetnice se molila na groblju Martića križ, a predmolio ju je župnik fra Jozo Hrkać. Potom su se vjernici zajedno s Gospinim kipom u procesiji zaputili prema crkvi moleći krunicu. Provincijal je propovijedao na temu „Marija – uznesena na nebo, ispunjenje naše nade“. Provincijal je u svojoj homiliji istaknuo četiri stvarnosti koje nam Gospa daruje. „Samo četiri puta ona u Evanđelju govori. Ta četiri puta bi opisao s četiri riječi: prihvaćanje, dijeljenje, pitanje i savjet. Prvo, prihvaćanje u događaju Bagovijesti. Čovjekovo je prilično ograničeno kada dođe do božanskoga. Velika mudrost se krije u prihvaćanju, posebice stvarnosti koje su veće i dalje od nas i one koje ne razumijemo. Mudro je razmišljati o prihvaćanju. Druga stvarnost je posjet rođakinji kada dijeli s njom radosnu vijest. Podijeli koliko imaš. U tebi je sve što je važno. Valja razumjeti da najveće bogatstvo u čovjeku počiva. Jednostavan savjet je: čuvajmo se sebičnosti, a Gospodin će nas sačuvati svih zala. Jer sebičnost je izvor svih sukoba, zavada, zala, rastava, ljubomora, zavisti i svih grijeha. Treće, kada je Isus izgubljen u hramu, Marija pita: „Sine, zašto si to učinio? Tvoj otac i ja smo te tražili.“ Pitanje. Kada god pitamo zašto, dobivamo odgovore. Sve u životu čovjeka ima svoje razloge, sve je u životu tako stvoreno da se vrti u krugu pitanja zašto i odgovora zato. Pitaj kad ne znaš, a to možeš uvijek na izvoru. Pitaj i dobro će ti biti, znat ćeš put, sačuvat ćeš od zla. Četvrto, na svadbi u Kani Marija ukazuje Isusu da je nestalo vina, a zapisane su njezine posljednje riječi u Bibliji: „Što god vam kaže, učinite.“ To je vjerojatno najbolji savjet u cijeloj Bibliji.

Njegova riječ je moćna, vječna, nadilazi vrijeme, jezike i narode. Majke su najbolji savjetnici. Vi koje ste majke težite da savjeti nadžive vas, neka budu mudri jer mudrost je vječna. Mi smo ljudi koji biramo, je li ti prihvaćanje, pitanje ili mudrost ili savjet – da možemo biti bolji, a od boljih biti primjer“, kazao je provincijal u svojoj homiliji na uočnicu u Posušju. Nakon svete mise je i bio blagoslov djece.

Velika Gospa

Na blagdan Velike Gospe svete mise su slavljene u 7 sati, 9 sati, 11 sati i 19 sati, a prisustovao im je veliki broj vjernika iz naše župe, ali i brojnih okolnih. Središnje sveto misno slavlje je slavljeno u 11 sati, a proslavio ga je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš koji se u mnoštvu prikaza Blažene Djevice Marije u različitim mjestima, kulturama i narodima osvrnuo na prikaz posuške Gospe. „Jedno je blagost koja se vidi, a drugo je plava boja. Majka u mom razumijevanju je blaga žena, nije sebična, zna slušati i čuti i to njeno slušanje daje joj puno mudrosti. Zato je mater drugo ime za ljubav. Uče nas blagosti, obične životne lekcije, da se ljubav dobiva davanjem, a ne uzimanjem, da je ljubav najjači način rješavanja problema, da kada nekoga voliš da si onda najsnažniji, da su čovjeku potrebne dvije stvarnosti za dobar život: voljeti i biti voljen. Sretan je onaj kojemu malo treba, onaj koji u sebi ljubav nosi. Ta Gospa naša, ponizna žena Evanđelja nas poziva na blagost, da budemo blagi prema ljudima osobito prema onima koji nas optužuju i koji su nam blizu. Naša blagost ne bi trebala imati uvjeta. Pozvani smo biti blagi i zbog sebe i zbog drugih, jer duša najlakše odgovara na taj poziv. Život je previše grub da bi mu bila potrebna i naša grubost. Druga strana te blagosti je ljubav. Život je stalno između kaosa i ljubavi. Naš izbor je samo jedan, a to je izbor ljubavi kako kaos u čovjeku ili oko čovjeka ne bi imao izbor. Bog ljubavi je sišao među nas kako bi ljudi postali bolji, a bolji postali sveti. Mi smo ogroman potencijal za rađanje dobrote. Još jedna stvarnost ove Gospe je plava boja, boja mora, nebesa, ona označava puninu milosti i Božju naklonost. To nam se kazuje i u Knjizi brojeva. To bijaše Izraelcima podsjetnik na Božje zapovijedi, koje se protive sebičnosti. Psiholozi danas kažu da je plava boja simbol pouzdanosti i stabilnosti. Bogatstvo je sadržano u čovjeku i u svim našim znakovima, u našoj savjesti, u našem intelektu, u našem duhu. Samo treba malo naučiti, zakopati ili samo malo otvoriti oči svoga srca. Vjerujem da nam u tome pomaže blagdan Velike Gospe, da ćemo naći ono što je u nama. Najveće pameti u svijetu od početka do danas govore nam da je sve to bilo tu, samo treba otkriti. Netko je nešto otkrio što je već bilo tu. U nama je puno bogatstva, samo ga treba otkriti, u drugima vidjeti. Nekad je taj put dug, pun žrtve, gluposti da bi nas doveo do točke gdje shvaćamo“, kazao je provincijal fra Jozo Grbeš i dodao je da baš Hrvati imaju dug put učenja u shvaćanju kako je ovdje najljepše, da je ljepota skrivena u našoj zemlji, kamenu, i našoj obitelji - u onome što se zove naše, a to naše vezano je za ženu plave boje.