SAMO JE S BOGOM ZAJAMČENA BUDUĆNOST

Svjedoci smo ovih dana kako se ponovno uklanja križ. Znamen spasa i čovjekova otkupljenja. Na mig njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova iz svečane dvorane u Münsteru za sastanka G7 - svjetskih čelnika i vodećih sila uklonjen je križ koji je ondje od 1540. Navodno, križ bi mogao vrijeđati osjećaje sudionika sastanka! Križ koji je ondje postavljen sredinom šesnaestoga stoljeća te stoji kao susvjedok tolikih sastanaka i mirovnih pregovora, napose nakon Tridesetogodišnjeg rata te Westfalskoga mira 1648., kojim je okončan vjerski sukob između katolika i zajednica nastalih iz reformacije. Tu, u toj dvorani, udareni su i temelji suvremene Europe te europskog političkog i pravnog poretka.

Možda to uklanjanje i nije neko iznenađenje, prisjetimo li se da su prije nekoliko godina dvojica vrhovnika dviju kršćanskih zajednica u Njemačkoj, za pohoda svetim mjestima u Svetoj zemlji, na prostoru svetih muslimanskih, ali ne manje svetih židovskih i kršćanskih mjesta, skinuli svoje pektorale - križeve s prsiju, križeve koji nisu odličja nego obveze i raspoznajni znak. K tome je jedan od tih okićen i purpurom, što će reći, da se uzimajući na sebe kardinalsku čast, obvezao na spremnost proliti krv i položiti život za Isusa Krista. Dakle, njih dvojica skidaju svoje križeve ni kilometar zračne linije od Golgote, kad posjećuju džamiju Al-Aqsa na Svetom brdu u Jeruzalemu. Kao da se rugaju onomu Raspetomu na Golgoti, ili ga se stide i tako se daju fotografirati. Tu je negdje u blizini i crkvica „Petrus in Gallicantu“ – „Crkva pijetlova pjeva“. Trebao je ponovno pijetao kukurijekati, iz petnih žila i sila, kako bi im dozvao u pamet i svijest Petrovu izdaju i zatajenje!

Vratiti Boga u društvo

Sve se to odvija u ime tolerancije! Danas je tolerancija u svačijim ustima. Postalo je to šifra za prihvaćanje. Ne: tolerirajte nas i (o)trpite, podnosite naš stil života ili naš pogled na svijet, već ponizno savijamo svoje glave i kralježnice pred svim i svakim, pred svačijim mišljenjem i slikom. Davno je, prije više od stoljeće i pol, proročki rekao Dostojevski: „Tolerancija će doći do te razine da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno razmišljati kako ne bi svojim odlučnim stavom uvrijedili idiote“.

Živimo u vremenu elementarnoga kršćanskog neznanja. Sjećam se za studija kako su na ekskurziji učenici iz bivše Istočne Njemačke pred Raspetim pitali vodiča: „Je li to Spartak?“ – vođa, naime, pobune robova protiv rimske vlasti, koji je zajedno s tisućama buntovnika raspet na Via Appia 70. prije Krista. A na upit u kvizu, što je Golgota, odgovor je bio: Pasta za zube (Colgate!). Kad je jedan voditelj na TV postaji govorio o Govoru na gori, dobio je sljedećega dana upit putem elektroničke pošte: „Možete li mi, molim vas, reći autora i izdavača?!” Nedostaje temeljno znanje iz pučke škole ili iz vjeronauka kod širokih masa. Nemamo ni rudimentarne osnove vjerskoga znanja.

Prije skoro četrdeset godina dobio je Templeton, prestižnu nagradu za promicanje vjerske kulture (nešto kao Nobelova nagrada za vjeru), književnik i nobelovac A. Solženjicin. Bio je u  Rusiji u 20. stoljeću ono što je u 19. bio Dostojevski. Obojica su imali dugogodišnje iskustvo Sibira i robijanja u njemu pa su iz toga mogli autentično svjedočiti nakon katarze i obraćenja u Sibiru. Za dodjele te nagrade izrekao je misao: „Prije više od pola stoljeća, dok sam još bio dijete, sjećam se da sam slušao od brojnih starijih osoba kako nude sljedeće objašnjenje za velike katastrofe koje su zadesile Rusiju: 'Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve ovo dogodilo'“.

I nadodaje kako je od tada osobno proživio skoro 50 godina radeći na povijesti ruske revolucije; u tome razdoblju pročitao je stotine knjiga, prikupio stotine osobnih svjedočanstava i osobno je napisao osam vlastitih debelih svezaka u nastojanju da se uklone ruševine i pustoš koje je ostavio zlosretni, kobni prevrat 1917. Ali kad bi ga i danas zamolili da što je moguće sažetije formulira glavni uzrok razorne revolucije koja je progutala oko 60 milijuna ljudi, ne bi mogao točnije reći nego ponoviti: „Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve to dogodilo“. Bez Boga Solženjicin ne bi izdržao Gulag ni tamnovanje, ali ni progon iz domovine u koju se vratio nakon pada komunizma i rasula Sovjetskog Saveza.

Njegov je imperativ i postulat: Vratiti Boga u društvo, u politiku. Usta su i mediji puni rodno određenoga jezika, svih tih nerealnih alotrija, ali je zaboravljena temeljna poruka, naime, zaboravili smo da smo zaboravili Boga. Namjesto Betlehemske zvijezde nude se zvjezdice apsurdistana, namjesto Božića uvodi se nekakav X-mas! Što bi mu ga to značilo? Da nema spomena imena  Krist u 'Christmas'! I I što je danas u svim ustima? Klima i energija! Kako preživjeti, kako izdržati  hladnu zimu?

Antikrist iz sakristije

Budući da smo izgubili Boga, stvorene su proteze, surogati, placebo, zamjenske religije. Klima i Corona imaju sve sastojke religije: Ikone (sveta Greta), postulate istine, inkviziciju, rituale. Tko god se riješio Boga, treba i nalazi zamjenu. Jedan je pisac oštroumno primijetio: Prazne oltare nastanjuju demoni. Kad je Bog isključen, kad je prekidač za svjetlo isključen, nema mračnog vakuuma. To je fizički i teološki nemoguće, vakuum i nihilizam su nepodnošljivi, pa stoga imamo nove slike neprijatelja, zamjenske religije, nove svetce rata, klime i korona religije. Engleski pisac i povjesničar, koji se priznaje ateistom, P. Watson, napisao je djelo „Doba ništavila“. Da, upravo, doba ništavila.

Papa Benedikt je u pravu: Antikrist dolazi iz sakristije, a ne iz zloga svijeta. Sud stoga mora započeti u domu Božjem, piše nitko drugi nego sveti Petar u svojoj prvoj enciklici (1 Pt 4,17). Vodeći intelektualci neomarksističke frankfurtske škole i jedan od najpoznatijih egzistencijalnih filozofa ne ostavljaju nikakvu dvojbu oko te teme: Da, vratiti Boga u središte svojih života, jednako u državi i politici.

Max Horkheimer, vodeća glava i mislilac Frankfurtske lijeve škole, na kraju je svog života rekao: Politika bez religije je apsurdna. Slušajte i oduševite se. Ostavio je svjedočanstvo u razgovoru Čežnja za posve Drugim (Die Sehnsucht nach dem ganz Anderen). Ili pak Jürgen Habermas koji je u svojoj nezaboravnoj disputi s tadašnjim kardinalom Ratzingerom rekao, što zvuči kao kapitulacija ateizma: Kršćani, sa svojom zajednicom koja živi Kristovu riječ, raspolažu resursima koje nitko drugi nema. Samo iz tog razloga, zatvaranje crkava je zločin!

I na kraju Martin Heidegger, isusovački učenik koji se deklarirao kao agnostik ili ateist, dao je oporučno, deset godina prije svoje smrti, intervju tjedniku Der Spiegel koji se prema autorovu zahtjevu trebao objaviti tek nakon njegove smrti (31. svibnja 1976.). Nezaboravno, u naslovu intervjua stoji, tiskano kao originalni rukopis: „Samo nas Bog može još spasiti!“ Trebaju li nam daljnji svjedoci?! Kako je intelektualno plitka i bezbožna Crkva koja službeno proglašava bankrot uz nedavni naslov u novinama: „Moramo se naviknuti da nas više nitko ne pita...“

Dakle, Crkva se svjesno proklamira suvišnom, nepotrebnom. Jadno! Sjećam se Generalnog kapitula u Asizu 1997. Bio je ondje prisutan i provincijal iz Nizozemske, vremešni fratar. Nekoć to bijaše najbrojnija provincija u Redu, s najviše misionara. Devedesetih godina spala je na malen broj, a on je bio u svojoj biskupiji stečajni upravitelj crkava koje bijahu na dražbi jer su suvišne. Ono u što su stoljeća ugrađivala svoju vjeru i svoje najljepše, ide na bubanj! U stečaj! Sudbina Crkve na Zapadu kojoj ne može pomoći nikakav „sinodalni put!“. Zato jer je zaboravila svoje poslanje, jer je istisnula Boga i Isusa iz svojih projekata.

Natrag na izvore

Papa Benedikt žalio se na „zaborav Boga“ . Kao da je Crkva postala slijepa za biblijsku i božansku objavu. Ako božansku objavu, temelj svake orijentacije, nadomjesti „narod“ ili „narod Božji“ ili Crkva, iz Crkve nestaje i njezin autor i jamac, sam Bog, a ljudska zajednica je prepuštena sama sebi. Tragove toga vidimo i u Vademecum tzv. sinodalnog puta. Dokument ne daje mjesta Bogu, riječ Bog dolazi više kao referentna točka ili posvojni genitiv u smislu „naroda Božjega“. Pojam Crkva pojavljuje se u dokumentu stotinu i dvanaest puta (!), a ime Isus samo sedamnaest (!) puta. Statistika zorno govori, to se točno uklapa u surječje gubitka smisla za transcendenciju, i u samoj Crkvi te njezinim službenicima. Sapienti sat!

Treba vratiti ponovno Boga u svijest, svijet i društvo, pa i politiku. Pa zašto Boga? Jer s njim primamo i imamo sve kvalitete koje su biblijski povezane s Bogom: istinu, slobodu, mir, sigurnost, zapovijedi, zajednicu (Habermas!), Dobrog pastira, kruh i vodu života. Sve nam je to oduzeto kad Boga izgubimo. O toj tezi najrječitije svjedoči naša sadašnjost.

Kad smo kod istine: na pročelju Sveučilišta u Freiburgu, gdje sam studirao sedamdesetih godina, moto je oslikan zlatnom bojom od njegova osnutka 1457. porukom: „Istina će vas osloboditi“. Doslovan citat Isusa Krista iz Evanđelja po Ivanu (8,32). Na tome počiva zapadno obrazovanje! Tamo gdje se lišimo Boga, padaju u vodu i obrazovanje, odgoj, kultura i sloboda znanosti. Gdje se više ne traži istina, imamo samo laži! Naša trenutna situacija dovoljno zorno zbori.

Što nam treba? Natrag na izvore, natrag Svetomu pismu, Isusu koji je rekao kako su učenici „sol zemlje i svjetlo svijeta“, a ne glazura duha vremena. Dugo sam ovdje i svakodnevno slušam životne ispovijedi. Koliko ih samo ponavlja s Augustinom te su „u potrazi za izgubljenim vremenom“ (Proust) i prigodama: „Kasno sam te uzljubio, o ljepoto uvijek stara i uvijek nova, kasno sam te uzljubio! I gle, ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe, i tražio sam te neprikladno se dajući tvojim stvorenjima. Ti si bio sa mnom, ali ja nisam bio s tobom. Stvari su me držale daleko od tebe i da bar osim tebe nisu imale drugog oslonca. Zvao si me, i tvoj je zov pobijedio moju gluhoću. Ti si me prosvijetlio i tvoj je sjaj rastjerao moju sljepoću. Raširio si svoj miris; udisao sam ga i sada žudim za tobom. Okusio sam te; sada gladujem i žeđam za tobom. Dodirnuo si me i gorim od silne želje za tvojim mirom."

I da se vratimo na misao s početka. Ostajemo osupnuti, jednostavno ustuknemo kako su i koliko su svijet ali i vjernici slijepi i gluhi za Isusovu osobu i poruku. Križ je utkan u sveukupnost, cjelokupnost stvorenja i stvaranja. O tome je već govorio i Platon. Pavao je poručivao svojima da ne obezvrjeđuju, da ne isprazne Kristov križ, da ga ne potkapaju. Jer samo križ, ona okomica stvara od naše ljudske vodoravne, horizontalne crte plus, više. Horizontalna je bez okomice veliki minus. Ona stavlja svemu negativni predznak, gubitak. Dok križ daje novu kvalitetu i kvalifikaciju, pretvara smrt u život, gubitak u dobit, negativnost u pozitivno. Križ ima dvije temeljne, osnovne crte, vodoravnu, ljudsku, i uspravnu, okomitu, vertikalnu božansku. Crta ljudskoga i božanskoga sastaju se upravo u visini čovjekova srca, kad raširimo ruke. Stvoreni smo i živimo u znaku križa. Tu se događa prijelaz.

Križ se ne smije 'horizontalizirati', linearizirati. Ne smije se stvarati iz plusa nekakav minus, koji uvijek znači manje i umanjenje. Isprazniti križ znači uzeti mu sadržaj, pretvoriti ga u dvije daske koje ništa ne znače, vakumirati ga. Mnogi bi danas kršćanstvo bez križa, Crkvu kao socijalnu ustanovu. Križ je nepodnošljiv, od križa svi bježe, svi ga se plaše, a neprijatelji ga mrze. Sačuvao nas Gospodin od takvih rušitelja kulturne baštine svih nas! Danas se veli kako je demokracija europska baština. Ne, demokracija nije europska baština, nego Isusova riječ o nasljedovanju i nošenju križa. Primat Europe trebao bi stajati pod znakom križa.

Međugorje, 13. Studenoga 2022.
Fra Tomislav Pervan OFM

2022  Župa Posušje